Osma po redu tribina gornjeg naziva održana je 19. svibnja 2006. g. u Dullikenu/Švicarska u organizaciji Hrvatske katoličke misije Solothurn i Hrvatskog svjetskog kongresa.

Tribini je predhodila sveta misa koju su predvodili nadbiskup vrhbosanski kardinal Vinko Puljić i banjalučki biskup monsinjor dr. Franjo Komarica. Zanimanje za tribinu bilo je veliko. Hrvati pristigli iz raznih i udaljenih dijelova Švicarske ispunili su crkvu sv. Vendolina do zadnjeg mjesta, a u dvorani u kojoj se tribina održavala, mnogi su ostali stajati.

Nacionalni koordinator Hrvatske katoličke misije u Švicarskoj, dr. fra Šimun Šito Ćorić pozdravio je goste i učesnike tribine, koju je dalje vodio novinar HT-a i kolumnist Katoličkog tjednika (KT) Mario Raguž. Govornici su bili glavni urednik KT-a dr. Ivo Balkučić, kardinal Vinko Puljić, biskup dr. Franjo Komarica, novinarka Hrvatskog katoličkog radija Tanja Popec i novinar Radio Marije i KT-a Ivica Relković.

Nakon što se u studenom 2005. krenulo s tribinom, pojavila su se i pitanja smije li se Crkva mješati tamo gdje joj navodno nije mjesto, naime u politiku, i zašto su upravo dva katolička medija, Katolički tjednik iz Sarajeva i Hrvatski katolički radio iz Zagreba, njeni organizatori.

Dr. Ivo Balkučić je rekao da teme i problemi o kojima voditelji tribine govore i te kako spadaju u područje naše vjere, pa se stoga i crkveni poglavari kao učitelji i pastiri naroda ne samo trebaju nego i moraju angažirati. Naša nas vjera uči i rodoljublju i domoljublju, ali i tome da ne smijemo ostati nijemi i ne zainteresirani na nepravdu. Zlo moramo izbjegavati, ali jednako tako moramo promicati pravdu i dobro prema svakom čovjeku, a osobito prema pripadnicima svoga naroda. Hrvatima u BiH učinjena je velika nepravda, oni su najveće žrtve nedavnog rata i dejtonskog nepravednog mira, rekao je dr. Balkučić. Broj Hrvata u BiH se gotovo prepolovio (820.000 prije rata, 460.000 danas), a onima koji su još tu uskraćena su osnovna ljudska prava i slobode. Licemjerne su tvrdnje nekih hrvatskih poličara da Hrvati u BiH svoje probleme trbaju rješavati u toj zemlji. „Ove tribine su krik duhu hrvatske nacije da iziđe iz svojih uskih, osobnih i regionalnih interesa, da se bolje razumijemo i jedni drugima pomognemo kako bismo opstali kao narod. Pod tim vidom u raznim sredinama upozoravat ćemo na te probleme kako bismo pridonijeli hrvatskom zajedništvu, razumijevanju i uzajamnoj pomoći.“

Dr. Franjo Komarica u svojim susretima s europskim i svjetskim političarima neumorno ukazuje na nepravdu koja se čini Hrvatima u BiH. Povratak Hrvata na područje Republike Srpske spriječava se na sve moguće načine, a ne dozvoljava se ni obnova ili izgradnja crkvenih objekata. Jedan od međunarodnih predstavnika otvoreno je rekao da su Hrvati u BiH nepoželjni. „Hrvati, kao katolički narod „previše strše“ na pozornici Europe, pa je potrebno razvodniti utjecaj Crkve na društvo kako u Hrvatskoj tako i u BiH“, rekao je taj visoki politički uglednik Europe. „Na moje pitanje mnogim međunarodnim sugovornicima zašto kažnjavaju katolike Hrvate ne omogućujući im pravo na osnovna ljudska i građanska prava i slobode, među kojima je i pravo na vlastiti identitet, radno mjesto, imovinu, jezik, obnovu porušenog, dobio sam ciničan odgovor da smo trostruko krivi kao katolici, Hrvati i zato što želimo ostati u BiH«, rekao je biskup Komarica. «Sada hrvatski političari, kako oni u BiH, tako i oni iz Hrvatske, imaju priliku ispraviti veliku nepravdu prema bosanskohercegovačkim Hrvatima. Potrebno je poticati međunarodne predstavnike kako bi uvidjeli da je ovo jedan fatalan ćorsokak, jer BiH neće uspjeti kao multietnička cjelina bez hrvatskog naroda», istaknuo je biskup Komarica.

Kardinal Puljić: „Iako smo konstitutivan narod, nismo postigli jednaka prava u BiH kao ostala dva naroda. Nismo dobili ni potporu onih koji su provodili sporazum iz Daytona. Želimo da se prepozna stanje, sruše predrasude i otvore perspektive Hrvatima u BiH, a potom i onima koji su iz Bosne otišli, i da se promijeni odnos Republike Hrvatske prema Hrvatima u BiH. U Bosni i Hercegovini ne mogu nikome obećati ni sigurnost, ni politička prava, ni pravo na povratak, obnovu, posao. No mogu ih upozoriti i zamoliti da budu ustrajni i svjedoče ono za što žive, izgaraju, a ono za što se umire to ne odumire i zato se nikoga ne trbamo bojati. Mi kao narod koji je primio kršćanstvo imamo snagu bez obzira na politička zbivanja, bez obzira na tajne službe i policije koje vrbuju i rastaču dušu. Ništa nam ne mogu ako nas vjera ujedinjuje, ako smo čestiti, moralni i pošteni. To je baština koju trebamo ostaviti budućim pokoljenjima. U takvom duhu odgajajte djecu, neka se u obiteljima rađaju heroji vjere. U današnjem društvu urušavaju se vrednote evanđelja. Donose se zakoni koji nisu u skladu s kršćanskim moralom, a sve pod parolom slobode, napretka i demokracije. Vrijeđanje Krista i kršćanstva ne osuđuje se i nije kažnjivo, za razliku od vrijeđanja islama ili židovstva. Stoga je svaki kršćanin pozvan svjedočiti za Krista, jer tamo gdje su vjernici, tamo je i Krist prisutan. Tako i po vjernicima Krist ima pravo biti i u BiH. Stoga molite da Bog ulije duh razboritosti onima koji odlučuju o nama, kako ne bi jedno govorili, a drugo činili. Ove tribine su naše svjedočenje da, bez obzira na tamu, mi Hrvati katolici imamo hrabrosti paliti svjetlo. I kad nam kažu da smo manjina, mi uvijek podsjećamo da smo na strani istine. A i Bog je na strani istine. Zato smo s Bogom uvijek većina“, rekao je kardinal Vinko Puljić.

Tanja Popec upozorava na problematiku slabog ili nikakvog informiranja Hrvata u Hrvatskoj o događanjima u BiH. Hrvatski mediji su i gluhi i slijepi na mnogobrojne probleme i tek rijetkim katoličkim novinarima uspije donijeti poneku priču Hrvata u BiH.

Ivica Relković "Jeste li znali da je svaki treći Hrvat podrijetlom iz BiH, a svaki sedmi rođen na današnjem području te zemlje?", upitao je g. Relković. Do toga podatka došao je Siniša Grgić istraživajući koliko Hrvata živi u SAD-u. Ustanovio je da ih je tamo milijun i sto pedeset tisuća koji su svjesni svojih hrvatskih korijena, te da je svako treće hrvatsko prezime nastalo na području današnje BiH.

Hrvati su u ne tako davnoj prošlosti više puta bili prepolovljeni. Prvi puta na one u domovini i na one u iseljeništvu. Oni u domovini prepolovili su se na pristaše komunizma i zagovornike neovisne Hrvatske. Zagovornici neovisne Hrvatske podijeljeni su granicom između BiH i Hrvatske. Upravo poradi toga, Hrvatska ima svako pravo mješati se u poslove BiH.

Demograf Anđelko Akrap ima pravo kada kaže da je BiH veliki biološki rezervoar bez kojeg bi Hrvatska danas imala dvostruko manje stanovništva. Samo od 1991. do 2001. u Hrvatsku je iz BiH došlo 190.000 osoba, uglavnom Hrvata. Hrvati iz BiH su tokom čitave povijesti imali važnu ulogu na ovim prostorima i mi im moramo pomoći da tamo ostanu. „Biti daleko od BiH nije nam od koristi. Pogledajte koliki je Mario (Raguž) iz BiH, a pogledajte koliki sam ja, čiji su predci napustili BiH i došli u Zagreb“ šaljivo je demonstrirao g. Relković postavivši se uz g. Raguža.

Također je rekao da u javnom mnijenju vlada potpuno kriva predodžba o „jako moćnim Hercegovcima u hrvatskom gospodarstvu“, budući da je od 140.000 gospodarskih subjekata tek njih 12,5 posto u sudskom registru zavedeno na ime osoba rođenih u BiH.



DIJELOVI IZ PREDAVANJA GOSPODINA RELKOVIĆA

1. Što je Hrvatima iz BiH Bosna i Hercegovina? Je li BiH Hrvatima majka ili maćeha? Kako se administracija BiH (i međuna­rodni protektor) ponaša prema jednom od svojih ustavnih konstitutivnih naroda? Kako se Hrvati ponašaju prema državi kojoj su konstitutivni narod? Onog trenutka kad najmalobrojnijeg konstitutivnog naroda nestane ili budu pretvoreni u klasičnu manjinu, nestat će ovakve BiH. Republika Srpska će otići svojim putem, a drugi će dio biti država samo jednog naroda - Muslimansko-Bošnjačkog. Tako će narod koji je referendumskim osigurao međunarodnu legitimaciju BiH, koji se prvi digao na njezinu obranu od agresije i koji ju je na kraju oslobađanjem velikih prostora uoči Daytona i doveo do mogućnosti da opstane, biti kažnjen da ga u njoj nestane. HVO se prvi suprotstavio agresIJI I uništenju BIH, a sada ga se tretira kao agresorsku vojsku. Primjer televizije, medija - koja bi majka svojem djetetu priječila da govori materinjim jezikom? Haaške optužnice Hrvatima impliciraju osvajačku ulogu čak i tamo gdje su bili u enklavama!'

2. Što je Hrvatima Hrvatske BiH? Što je, dakle, Hrvatskoj BIH? Nepoželjna, gubava susjeda? Vrući kesten kojega se ne želi imati ni blizu ruku? Nešto nedefinirano s čime ne zna­mo što bismo? Hrvatska se državna politika prema BiH mijenja ne samo od izbora do izbora, sukladno stranci ili strankama na vlasti, nego i tijekom istoga mandata stranke iz zajedničke vladajuće koalicije ponšaju se prema BiH dvojako, pa čak i dijametralno suprotno (primjer su, recimo SDP i HSLS u proteklom mandatu). A isto tako je često sasvim suprotan pristup različitih razina vlasti (recimo Predsjednika i Vlade). Ali i odnos Bosanskohercegovačkih vlasti prema Republici Hrvatskoj je nekonzistentan. Posebno je nekorektna nezahvalnost za obranu i oslobađanje BiH, ali i zbrinjavanje oko pola milijuna njezinih građana tijekom rata, pa čak i u vrijeme hrvatsko-muslimanskog sukoba u BiH.

3. Što je Hrvatima Hrvatske hrvatski narod iz BiH? Što su Hrvatskoj Hrvati iz BIH? Jesu li nam oni rođaci kojih se stidimo? Smetnja i uteg u hodu prema europskim prostranstvima i koji nam opterećuju državni proračun? Hercegovci kao prototip lopova i primitivnih? Hrvati BiH prošli su dvostruku žrtvu. Kako je opstojnost same Republike Hrvatske bila usko vezana uz opstojnost BiH tako su se Hrvati iz BiH žrtvovali za državu svojega naroda s druge strane Save i Dinare, kao i za samu BiH, da bi na kraju umjesto zahvale za dvostruku žrtvu dobili dvostruko ignoriranje! Je li Republika Hrvatska svjesna udjela Hrvata iz BiH u vlastitom demografskom preživljavanju? Bez toga udjela Hrvatska bi bila pusta zemlja! Je li Republika Hrvatska svjesna udjela brojnih znanstvenika, vjerskih i kulturnih djelatnika i raznih drugih istaknutih pojedinaca koji čine njezin društveni i kulturni identitet pred svijetom? Na kraju smijemo li uopće postaviti poneko analoško pitanje? Što je Englezima BIH? Što je Francuzima BIH? Što je Amerikancima BIH? Zbog njihovih na Balkanu, očito im je BIH, koja im inače nije ništa, mnogo više nego nama Hrvatima, kojima je kolijevka iz koje je izišlo ponajviše od našega života! Ako Velika Britanija javno očituje da ima svoje strateške interese u Iraku, ako SAD javno kaže da brani svoje strateške interese u Afganistanu, zašto se Hrvatska plaši i pomisliti da ima pravo na strateške interese u BIH? Uostalom ako Velika Britanija brani svoj strateški interes na Balkanu, pa i u samoj BIH gdje ne žive Englezi, ako SAD brani svoje strateške interese na Balkanu, pa i u samoj BIH gdje ne žive Amerikanci, zar je grijeh i zločin da i Hrvatska ima svoj strateški interes u BIH, gdje za razliku od Engleza i Amerikanaca ipak žive (ako prežive) starosjedioci Hrvati! Zašto je, međutim, najpreciznija definicija onog što je trenutačno Hrvatima BIH tako višeznačno neBIH?

4. Što je Hrvatima uopće država? I na kraju ostajemo umjesto pred pitanjem „Što je Hrvatima Bosna i Hercegovina?“, pred pitanjem „Što je Hrvatima uopće vlastita država?“. Lako je narodu koji u trenutku stvaranja svoje države ima relativno jasan teritorij i nenasilne susjede. On u godinu dana može sažeti stotinu godina, a u jedno desetljeće čitavo tisućljeće državnog nepostojanja. To je primjer mirnog raspada Čehoslovačke, ali i primjer slobodnog osamostaljenja Slovenije (sedmodnevni slovenski rat nije bio srpski, nego JNA-ovski obilježen). Radi brže homogenizacije i izgradnje državnog aparata, Slovenija se mogla koliko god je htjela grubo ponijeti prema JNA, pa joj na to nitko nije uzvratio i okupacijom dijela teritorija. Hrvatsko je pak državno osamostaljivanje bilo uvjetovano jednim prijetećim i tko god danas iz svih ratnih posljedica isključi to prijeteće ne odnosi se korektno prema narodu koji je znao da će morati najprije biti žrtva da bi nakon toga možda uspio postati samostalan i suveren. Dodatni je problem bio i taj što se državnost hrvatskog naroda postavljala dvosmjerno. U istom trenutku napadnut, na istu i zajedničku obranu natjeran, hrvatski je narod trebao izgrađivati državnost u dvije sasvim različite države. U jednoj u kojoj je suveren, i u drugoj u kojoj suverenitet dijeli s druga dva naroda od kojih je jedan izravni rušitelj te države.
Nema naroda na svijetu koji bi, u trenutku rađanja vlastite državnosti, uvjetovan dvodržavnim okvirom, uspio apotekarski razdvojiti svoju suverenost u jednoj od svoje konstitutivnosti u drugoj državi u kojoj se većina njegova naroda iz tronacionalne teritorijalno nadovezuje na teritorij samostalne nacionalne države. U istom trenutku biti uvjetovan oblikovati dvije države nije prednost, nego svojevrsna nasilna podijeljenost za jedan narod. I tko u odvijanju takvog procesa jednom narodu gleda samo negativne poteze, a ne nagrađuje njegovu dvostruku žrtvu nije dobronamjeran, pa niti zahvalan tom narodu niti za ono što mu je taj narod omogućio. Tu otvoreno mislim na Muslimansko-Bošnjački narod u BiH, kao i na predstavnike međunarodne zajednice koji bez prvotne žrtve hrvatskog naroda s obje strane hrvatsko-bosansko­hercegovačke granice, kao ni bez završne osloboditeljske akcije združenih hrvatskih snaga iz obiju država, ne bi dobili šansu kreiranja suverene Bosne i Hercegovine. Umjesto zahvalnosti hrvatski je narod dobio etiketu i sekundamog agresora!!! A eksperimentalno, prekrajanje Daytona najčešće se provodi na štetu najmalobrojnijeg, hrvatskog naroda u BiH. Jasno treba znati i naglasiti da Hrvati nisu krivi što su državotvorni u dvije države, pa se ne trebaju sami u drugoj ­ BiH - ponašati kao da su opterećeni nekom hipotekom i pristajati da ih se tretira kao konstitutivne. Hrvatska dvodržavnost nije nastala hrvatskom megalomanijom, nego višestoljetnom hrvatskom žrtvom i podijeljenošću od strane drugih, posebno osvajačkog posezanja Turskog carstva. Na kraju zaključimo kako političke stranke i kratkoročne političke elite neće oblikovati nikakvu dugoročnu općehrvatsku strategiju na koju jedan narod ima neotuđivo pravo. To trebaju učiniti institucije čiji vijek nije opterećen kratkoročnim izbornim mandatima. Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti, Matica hrvatska, Društvo hrvatskih književnika i druge dugoročne ustanove u Hrvatskoj kao i slične kulturne i društvene institucije u hrvatskom narodu izvan Hrvatske, subjekti su koji trebaju osmisliti opću strategiju hrvatskog zajedništva. (I tu se ne treba odmah plašiti paralele s Memorandumom SANU i strahovati da je to isto, jer i SANU ima pravo osmišljavati srpsku strategiju, ali je ključno pitanje u tome je li ona imperijalno orijentirana prema tuđim životnim prostorima ili okrenuta zaštiti vlastita identiteta u suživotu s drugima.) Valja nam uočiti da se u promišljanju vlastita strateškog zajedništva nigdje ne spominju europske ili neke druge integracije u kojima se (mi Hrvati iz više država) opet možemo zajedno naći. Činimo to iz najjednostavnijeg razloga što naše zajedništvo treba biti naša volja, naša odluka i naš čin, bez obzira na bilo kakav globalni ambijent u kojem se nalazimo ili ćemo se naći. Hrvati su u povijesti više puta mislili da će se sve posložiti samim tim što postaju dio nekog šireg političkog konteksta koji će im donijeti rješenje njih samih. A upravo se događalo obrnuto, pa se nakon razočaravanja i svijesti o tome da se ništa nije riješilo samo od sebe, hrvatski narod morao pripremati na to da će taj neodgodivi put do samodefiniranja strategije vlastita zajedništva tražiti nove vlastite žrtve. Stoga, jednostavno rečeno, umjesto neprestanog postavljanja pitanja prava svoje elementarne opstojnosti i od raznih drugih subjekata dopustivog nacionalnog zajedništva Hrvati napokon trebaju znati postaviti i svoje vlastite dugoročne, strateške i hrabre - odgovore!


Priredila Dunja Gaupp