Knjiga S one strane granice, zbirka izabranih intervjua i dokumenata književnika, znanstvenika i franjevca, profesora doktora Šimuna Šite Ćorića objelodanjena je ove godine u nakladi poznatog (ranije) emigrantskog nakladnika ZIRAL-a i Hrvatske matice iseljenika. Građa knjige raspoređna je na 252 stranice i razdijeljena na 2 dijela. 

Prvi dio knjige sadrži 39 intervjua razvrstanih prema kronološkom nizu od 1988. do 2005., dok drugi dio knjige sadrži 48 izabranih dokumenata (mahom ključnih rezolucija Hrvatskog svjetskog kongresa) koji su bili upućivani tijekom proteklih 12 godina u svjetske centre moći s ciljem širenja istine o hrvatskome narodu ili na adrese institucija u matičnim zemljama raseljenog hrvatskog naroda: RH i BIH.

No, urednica knjige Dunja Gaupp vrlo promišljeno isprepliće intervjue Šimuna Šite Ćorića i dokumente utjecajnih iseljeničkih udruga čiji je Ćorić bio član ili čelni čovjek, u tom vremenskom razdoblju, želeći na taj način izabranoj Ćorićevoj publicistici dati vjerodostojnost jednog od značajnijih autora u iseljeništvu druge polovice 20. stoljeća.

Knjiga je uz Pogovor dr. Josipa Gracina, opremljena odgovarajućim znanstvenim aparatom kojem posebnu vrijednost daje Abecedno kazalo imena koje sadrži preko 550 osoba, pa znači da će čitatelj lako pretraživati sve one relevantne ljude iz iseljeništva ili njihove prijatelje iz tridesetak domicilnih zemalja koji su bili vezani uz Hrvatski svjetski kongres ili hrvatske katoličke misije u svijetu, ili su jednostavno kao građani demokratskog svijeta željeli na inicijativu književnika, znanstvenika i franjevca Šimuna Ćorića pomoći hrvatskome narodu u pravednoj borbi za riješenje hrvatskog pitanja u međunarodnoj zajednici i uspostavi neovisne Republike Hrvatske u zadnja 2 desetljeća, tj. u burnim hrvatskim vremenima na prijelazu iz 20. u 21. stoljeće.

Recenzenti knjige Josip Ante Sovulj, Frane Vugdelija i Josip Gracin, ocjenjujući djelo nedvojbeno kvalitetnim u sociološkom, kulturološkom i politološkom smislu – s pravom konstatiraju kako je korisno da se knjiga pojavila i radi činjenice koja Šimuna Šitu Ćorića u medijima isključivo vezuje uz Hrvatski svjetski kongres, a zanemaruje se njegov književni i znanstveni opus koji samo u CROLIST-u Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu (to je centralni domovinski katalog knjiga) bilježi čak 40 bibliografskih jedinica pod imenom Ćorić, Šito Šimun.

Književnik, znanstvenik i franjevac Šimun Šito Ćorić rođen je 1949. godine u Paoči kod Međugorja u Bosni i Hercegovini gdje je polazio osnovnu školu. Klasičnu gimnaziju «Ruđer Bošković» je završio u Dubrovniku, u Sarajevu je studirao filozofiju i diplomirao teologiju u švicarskom Luzernu (Lucernu). Magistrirao je psihologiju na američkom Columbia University u New Yorku, a doktorirao na hrvatskom Sveučilištu u Zagrebu s disertacijom «Tjeskobe hrvatskih migranata».

Disertaciju «Tjeskobe hrvatskih migranata» objavila je devedesetih godina Matica hrvatska u Zagrebu. Član je Hercegovačke franjevačke provincije, Hrvatskog društva književnika, Švicarskog centra PEN-a i The Society of American Poets. Ponajviše živi kao misionar u Bernu. Znanstveni i pedagoški rad Šimuna Ćorića sa studentima hrvatski sveučilišta u zadnjem desetljeću na Sveučilištu u Zagrebu, Zadru i Mostaru u području psihologije, psihologije migranata i psihologije religioznosti također je vrlo značajan. Književna djela, prozna, pjesnička i dramska, Šimuna Ćorića prožeta su spiritualnom tematikom. Ovom prigodom izdvajamo zbirke: Iseljeničke kiše (1981), Hercegorčina (1985), Od zalogaja zvijezda (1986); dok će ga književni teoretičari u domovini zasebno cijeniti i kao vrsnog antologičara egzilantskih i emigrantskih pisaca iz Hrvatske i Bosne i Hercegovine jer je uredio antologiju 45 emigrantskih pisaca (1991), koja je za kratko vrijeme doživjela i drugo prošireno izdanje 60 emigrantskih pisaca.

Prvi intervju u knjizi znakovita naslova Povratak dug osam mjeseci koji je objavio američki Zajedničar 1988. pokazuje na koji je način represivni aparat bivše Jugoslavije djelovao nježno. Svome građaninu Šimunu Ćoriću je bez suda i presude uskraćena putovnica. Nježnost se ogleda u vraćanju iste, tek nakon osam mjeseci – i opet, bez objašnjenja, tek da se pokaže tko je Marko, a tko Janko. Berlinski zid je da se podsjetimo pao 9.11. 1989., dakle pol godine kasnije. U tom intervjuu književnik Šimun Ćorić pojašnjava onodobno stanje duha kako mu je na 50. svjetskom kongresu PEN-a pričao voditelj mađarskih književnika Istvan Bart kako mađarske vlasti nude slobodan dolazak svojih pisaca iz iseljeništva bez obzira na njihova politička uvjerenja, a u nas se službena domovina, zapisuje Ćorić, obilno zainteresira za svoje pisce tek kad bi se u emigraciji našli pod kotačima vlaka kao primjerice pjesnik Viktor Vida u Latinskoj Americi. Priču s putovnicom, za koju su se borili književni PEN centri i ugledni borac za ljudska prava dr. Predrag Matvejević (tada iz Zagreba, danas je sveučilišni profesor u Rimu), te plemeniti apel svih 114 europskih hrvatskih katoličkih misionara – Šimun poput biblijskog Šimuna Cirenca naziva malom nezgodom.

Iz intervjua u intervju otkriva se čitatelju dojmljiva biografija, odnosno memoarska proza, drugim riječima uspomene, te dnevnik profesora doktora Šimuna Šite Ćorića na domaćoj sceni ponekad namjerno marginaliziranog na ulogu off-glazbenika i časno mjesto predsjednika Hrvatskog svjetskog kongresa.

U intervju Tajni ZIRAL-ov tajnik doznajemo kako je taj ugledni čikaški iseljenički izdavač ZIRAL baš mladom Ćoriću, tada 28-godišnjem redovniku (davne 1977.), povjerio još jedan hvalevrijedan posao – mjesto tajnika, razumije se tajnog tajnika. Mladi se, dobro obrazovani, tajni tajnik, poliglota, izvrsno snašao u odgovornoj i konspirativnoj ulozi i dokazao se u hipu i kao autor u iseljeništvu bestselerskog štiva «Tako govore hrvatski disidenti» iliti «So speak Croatian Dissidents». Pseudonimi pod kojima je pisao Ćorić su Boris Katich i Gordan Pavić. Tako se dogodilo da se u Zagrebu Gordan Pavić uvrštavao u antologije hrvatskog pjesništva i svrstavao uz bok Vinka Nikolića, Lucijana Kordića, Antuna Bonifačića i drugih vodećih emigrantskih pjesnika. Glavni i odgovorni urednik «neprijateljske emigrantske» izdavačke kuće ZIRAL dr. Vinko Dionizije Lasić i kustos Hrvatske franjevačke kustodije u Kanadi i Americi dr. Častimir Majić ponudili su, naime, mladom i darovitom Ćoriću, nakon Luzerna, nastavak školovanja i rad u Americi. Tako je Šimun Šito Ćorić u srcu iseljeničkog nakladništva u Chicagu radio na izdanjima: tjedniku Danica, Hrvatskom kalendaru i brojnim drugim izdanjima Hrvatskog etničkog instituta u Chicagu… Uplašio sam se piše Ćorić, znajući tko su Lasić i Majić, jer nisam želio gubiti legalnu vezu s domovinom. Tajnost je bila zagarantirana u vjeri u fra. Lasića i Lucijana Kordića.

Vratimo se, dakle, samoj knjizi S onu stranu granice Šimuna Šite Ćorića.

Knjiga donosi (1) Šitine intervjue objavljene u domaćim dnevnim novinama Slobodnoj Dalmaciji, Vjesniku, Glasu Slavonije, Večernjem listu i drugim medijima, čitanim tjednicima poput ondašnjeg Novog danasa, Starta, Globusa i Nacionala. Nema broja u hrvatskom tisku u dijaspori koji nije zabilježio zbivanja iz Hrvatskog svjetskog kongresa pa i mišljenje Šimuna Ćorića. Svi su intervjui, njih dakle 39, posvećeni statusu hrvatskih iseljenika unutar 30-ak domicilnih zemalja svijeta, te s druge strane – njihovu položaju u odnosu na matična društva tj. društvene prilike u Republici Hrvatskoj i Državi Bosni i Hercegovini.
Publicistika kao književna vrsta u ovoj knjizi Šimuna Šite Ćorića ujedinjuje povijesno znanstveni interes s autorovim umjetničkim oblikovanjem – pa se knjiga S onu stranu granice čita s užitkom i lakoćom, gotovo nadušak.

Knjiga donosi (2) Drugi dio knjige, Izabrani dokumenti sadrže istaknutu potrebu da se izraze i opišu kako društvena, politička tako i umjetnička stremljenja hrvatskoga izvandomovinstva – koje je vezano uz Hrvatski svjetski kongres.

Na kraju valja nešto reći o stilu pisanja i govora Šimuna Šite Ćorića. Za njegov stil: izražajan i jasan, na granici emfatičnog govora reprezentativne su u knjizi reportaže iz Amerike i Nizozemske (zatvori hrvatskih mučenika u Americi, te zatvor naših optuženika u Haagu za ratne zločine u Domovinskom ratu) ujedinjuju istinitost i vjerodostojnost zapisa o pojedinim ljudima i pojavama. Zločin je zločin, piše Šimun Šito Ćorić. Žrtve agresije imaju pravo na istinu, ugroženi narodi na slobodu, a zločinci valjaju izdržati svoju kaznu. Impresivni su zapisi Šite Ćorića o aktualnim zbivanjima i ljudima za koje se javnost posebno zanima. On ih opisuje s umjetnićkim interesom tako da se iza prolaznosti pojava i kratkotrajnog efekta izvještavanja prodre do one srži pojava koja ih čini značajnim za općeljudsko iskustvo svijeta i života. Za to je najbolji primjer reportaža o doživotnim zatočenicima Zvonku Bušiću i Anti Ljubasu u SAD-u. Njegov govor nema redundancije, opširan jest, pregledan jest i temelji se na istinitosti životnih priča hrvatskih migranata i ljudi zatečenih u životnim radostima, ali i životnim tjeskobama.