Memorandum

- KOMISIJI ZA ODNOSE S VJERSKIM ZAJEDNICAMA SRBiH - Sarajevo
- KOMISIJI ZA ODNOSE S VJERSKIM ZAJEDNICAMA SRH - Zagreb
- BISKUPSKOJ KONFERENCIJI JUGOSLAVIJE - Zagreb

Uljudno molim gornje Naslove da prihvate ovo moje neprilikama potaknuto dugo pismo i svojom moći i utjecajem porade da se slijedeći problemi, kako moji tako i svi slični naših ljudi, pozitivno riješe i ne ponavljaju.

Zovem se Šimun Š. Ćorić, rođen sam 1949. u Paoči, Hercegovina, stalno mjesto boravka mi je Slano, opčina Dubrovnik, a radim kao voditelj "Hrvatske katoličke misije" (HKM) u Bernu, Švicarska. Ostale moguće potrebne podatke o sebi stavljam u prilog pismu. Na 11. lipnja ove godine, za vrijeme mog trodnevnog službenog boravka u zemlji, oduzeta mi je putnica po nalogu Službe državne bezbjednosti (SDB) iz Mostara, i to na vrlo neugodan način. Pomislio sam da se radi o zabuni, jer znam da za ovakav postupak prema meni ne postoji nikakav opravdan raziog.

l uistinu, službenici SDB mi nisu na saslušanjima imali u načelu ništa negativno predbaciti, već su se samo detaljno raspitivali o mome misionarskom djelovanju.
Na tri vida moje misionarske djelatnosti posebno su inzistirali: misijske tribine u HKM Bern, moji koncertni nastupi, te karitativna pomoć studentima u domovini.
Kako su ova područja najviše potencirana na saslušanjima, zaključujem da je ta moja gore navedena djelatnost zapravo ono što mi se, vjerojatno uz slično ostalo, optuženički predbacuje i za što me se kažnjava. Da biste iz prve ruke bili informirani, dužan sam objasniti o kakvom se to mom profesionalnom poslu i onome što uz njeg ide radi.
Misijske tribine u HKM Bern ili drugdje značajno doprinose vjersko-kulturnom uzdizanju naših doseljenika i radnika u Centralnoj Švicarskoj i šire. Ovu vrstu odgoja prihvatili smo svi u našoj misiji i oko nje velikim oduševljenjem i odazivom. Javni susreti s vrlo važnim sunarodnjacima pomažu nam da u nama, uz vrednote nove sredine, rastu i naše narodne i opće vrednote.
Svi naši dosadašnji u zemlji i inozemstvu cijenjeni gosti-predavaći, od teologa, književnika, jezikoslovaca, psihologa do sličnih (npr. Dolinar, Brozović, Jurčević, Peričić, Aralica i dr.) svjedočili su ili mogu posvjedočiti veliku vrijednost ovakvog djelovanja za duhovnu izgradnju našeg čovjeka, pritješnjena morom iseljeničke zbilje, bez obzira na neke njezine očite prednosti pred sadašnjom domovinskom stvarnošću. Velikom broju oko naše misije je žao što nema i više od sedam-osam ovakvih tribina godišnje. Neugodno mi je dokazivati i još nešto evidentno: povijesno-sociološka ispitivanja različitih emigracija kazuju da se svako iseljeništvo izgubi kad se na dulji rok sruši most između njega i matične mu rodne grude. To se obično događa kad, iz određenih razloga, narod u tuđini prekine svoju vezu s domovinom, ili kad domovina počne odbacivati ili ignorirati svoj iseljeni narod, ili kad se istovremeno ozloglasi domovinu pred njezinom emigracijom, a emigraciju pred domovinom. l upravo da bismo bar malo izbjegli to pogubno otuđenje, mi podržavamo ovakve kontakte s domovinom, a što se pokazalo kao uspješan vid čuvanja duhovnog mosta s našom domovinskom baštinom.

Svojim koncertima nastupamo (zadnje tri godine sa mnom nastupa i fra Radovan Ćorić, misionar u Njemačkoj) po našim misijama i župama u tuđini gdje nas pozovu i gdje poziv prihvatimo. Pjevamo ono i slično što je snimljeno na našim pločama i kazetama ovdje u Zagrebu i što se kroz crkvene izdavačke ustanove legalno prodaje. Naši nastupi su javni i otvoreni za sve ljude. Shvatio sam prigovore na saslušanju, ali ni organizator ni nas dvojica ne možemo biti "odgovorni" što našim koncertima mogu prisustvovati naši sunarodnjaci različitih svjetonazora i političkih uvjerenja ili što se različitima sviđa ili može svidjeti ono što govorimo i pjevamo. Dapače, drago nam je, jer to znaći da im se sviđaju plemeniti sadržaji za koje vjerujemo da doprinose humanijem i kršćanskijem rastu čovjekove osobnosti. Osim toga, u posljednjih 15 godina uglavnom sam živio u inozemstvu na dva kontinenta puna hrvatskih doseljenika, pa znam da se na zapadnom stupnju slobode i samo upućivanje prijekornog upita o nečijem političkom ili drugom uvjerenju smatra znakom vrlo lošeg odgoja i diskriminacije. To je ozračje u kojem žive naši ljudi u tuđini. Uz ovakvu društvenu zastiđenost osobnog uvjerenja svakog čovjeka, stoji i bitno kršćansko usmjerenje blagosti i dobrote prema svakom čovjeku bez obzira na tekuće institucionalne ili privatne procjene njegove ove ili one podobnosti.
A nije primjereno računati mi negativan poen i za to, što je o mome relativno raznolikom profesionalnom radu u ponekim hrvatskim ionako šturim iseljeničkim publikacijama kadkada objavljena koja pozitivna riječ. To je za mene koji sam toliko godina tamo i koji se bavim javnim radom normalna stvar i čudim se da toga nije bilo i mnogo više. Nad tim ja nemam nikakve kontrole.

Svima nam je također poznato da većina hrvatskih iseljeničkih publikacija - koliko god bile u zakonskom nesuglasju: legalno tiskane i rasparčavane po zakonima država u kojima izlaze, a javno inkriminirane po sadašnjim jugoslavenskim zakonima - relativno često pišu pozitivno i o brojnim domovinskim javnim djelatnicima. Ne mislim da je prikladno vrtjeti glavom na Krležu ili Pogorelića, ili sumnjičiti "Cibonu" i D. Petrovića zato što spomenute publikacije o njima češće pohvalnu riječ izreknu.
Nadalje, hrvatsko pučanstvo u tuđini je vrlo slojevito u svakom pogledu. Nosimo, nažalost, tragično prvo mjesto kao najiseljeniji južnoslavenski i europski narod. Domovina, izgleda, još nije u stanju da štogod značajno učini za pozitivno rješavanje ili ublažavanje ovog narodnog, gotovo stoljeće prisutnog problema, i to ne jedne naše pokrajine već cijelog naroda.
l eto, ne samo da se o ovom problemu marginalno govori ili ignorantski šuti, već se u stanovitim sredstvima javnog priopćavanja i na još nekim važnim razinama u zemlji stalno probijaju tendencije koje od svih lica u hrvatskom iseljeništvu najviše vide "sumnjivih".

Nažalost, o ovoj činjenici "sumnjivosti" i o njezinim pogubnim posljedicama za jedan narod, šuti se na civilnoj i na crkvenoj razini, a naši su misionari po iseljeništvu vrlo dobro svjesni njezine zle prisutnosti. Prije koji mjesec prilikom završne svečanosti marša "Vrata -Učka 87', sekretar Predsjedništva CK SK Hrvatske Drago Dimitrović je, govoreći o nekim aktualnim prilikama u zemlji, između ostalog upozorio i na slijedeće:
"Jako je opasno ako principe podrške i suradnje zamijenimo optužbama. A danas ih je mnogo. Inspirirane su svačim, do primitivne potrebe da i drugom bude loše ako je već meni. Spomenut ću neke koje se odnose na SR Hrvatsku. Zar je dopustivo graditi teze o ustaškoj usmjerenosti i orijentaciji hrvatskog naroda? Još je čudnije što je malo onih koji se osjećaju pozvanima da se tome suprotstave."

U ovome navedenom domovinskom slučaju vidim paralelu s našima u tuđini. Mislim na spomenute prisutne tendencije kad se gotovo sve što se u iseljeništvu iskaže hrvatskim, nazove sumnjivim ili proglasi "neprijateljskim", "ustaškim". Protiv ovakvih zlogukih postavki još se manje diže glas nego u gore navedenom domovinskom slučaju, vjerojatno zato jer se može po istoj nelogici zaraditi etiketu, s posljedicama, koju se pokušava s drugih skinuti.
Da se te decenijske tendencije uvlače u sve slojeve ovog društva, navodim dva najbanalnija primjera. Jednom je jedna beogradska novina napala rad jednog mi kolege-misionara u Njemačkoj i između ostalog mu natovarila na leđa da se pozdravlja s "Bog", objasnivši da je to "ustaški pozdrav", a meni je nedavno poslije jedne jubilarne priredbe u Švicarskoj jedan bosanski gvardijan ovako pred kolegama prigovorio: "Program si odlično vodio, ali moglo je bez one ustaške parole!" A ta "ustaška parola", kako on na nas začuđen upit objasni bila je Matošev pariški stih "Dok je srca bit će i Kroacije", koji sam najavljujući jednu točku programa uz par drugih Matoševih iseljeničkih stihova izrekao. Mogu ja imenovati tu sitnodušnu novinu i tog zastrašenog oca, ali oni ne zabrinjavaju toliko koliko zastrašujući mentalitet koji ih je othranio.

Određena "sumnjivost" i inkriminacija hrvatskog čovjeka u tuđini nije bez jačih negativnih utjecaja i na domovinskoj strani tog istog naroda. Utjeravanje krivnje jednome indirektno se prenosi u psihu svih u krugu rodbine, prijatelja i poznanika. Posljedice takvih domovinsko-iseljeničkih relacija i postupaka rijetko se u nas spominju, a kamoli istražuju i spriječavaju njihovi uzroci. Zato mislim da je krajnje vrijeme da u interesu zdravlja i dobrobiti našeg iseljenog i domovinskog naroda, svi odgovorni (a mnogi smo odgovorni) porade na uklanjanju gore spominjane sumnjivosti i inkriminacije hrvatskog iseljeništva, naravno tamo gdje su one stvarno prisutne. Ja svjedočim iz osobnog dugogodišnjeg iseljeničkog iskustva da je ogromna većina hrvatskog naroda u tuđini daleko od svakog razloga za rečenu inkriminaciju (bez obzira na fiktivne ili stvarne neke sporne pojave u njemu), da odiše stalno rastućom širinom i povezanošću s najrazličitijim kulturalnim vrednotama sredina u kojima živi i da prema datim mogučnostima i okolnostima njeguje čestito hrvatstvo.

Istina je da nije lako pravo shvatiti prilike u kojima živi ovaj naš narod, koji već decenijama urasta ili se rađa u najraličitijim kulturalnim ozračjima zemaljske kugle, pa ga je nemoguće i neprikladno promatrati iz samo jedne ili koje druge uske perspektive. A i današnji civilizacijski trenutak sve brže nadrasta i kulturalne i političke uskogrudnosti, pa kročimo sve brže prema neovisnom djelovanju pojedinaca i skupina, bez suvišnih kontrola i orvelovskih mehanizama. U jednom nedavnom tv-programu iz beogradskog studija, jedan Student, predstavnik alternativnog pokreta iz Zagreba, svjedoči kako su im zabranili rad na području općine Trnje ne zbog toga što su imali primjedaba na sadržaj njihova rada, već zbog toga što ne dozvoljavaju nikakav organizirani rad izvan službenih institucija. Poznati sociolog i jedan od osnivaća zagrebačke katedre za sociologiju dr. l. Kuvačić, komentirajući taj konkretan postupak u jednom intervju kaže i slijedeće:
"Dakle, apsolutna i uz to monopolistička kontrola. To nije problem općine Trnje u Zagrebu, nego je to problem društvenog sistema u socijalističkim zemljama".

Navodim ovaj primjer jer osjećam da je to "ono" zbog čega se mene kažnjava i ponižava. Čak ni drugovi iz SDB nisu imali što prigovoriti sadržaju moje djelatnosti, ali su pokazivali neskriveno nezadovoljstvo što nemaju detaljnog uvida u rečenu aktivnost. Uvjeren sam, za to se lako može naći puno potvrda iz prošlosti, da ovakvi kronični postupci, otkud god dolazili, koče i blokiraju svekoliki prosperitet konkretnog čovjeka i naroda, a i šire društvo dovode do trajne krize i stagnacije. Spomenuti sociolog vidi jedini izlaz iz ovakve ružne situacije u odlučnom političkom zaokretu "koji će omogućiti doista slobodno i autonomno djelovanje pojedincima grupama...".
Ako se tim stupnjom slobode treba, a treba, odnositi prema domovinskim ljudima, jasno je da se još izražajnije u tom stilu treba, u interesu svih strana, postavljati prema našima u tuđem svijetu gdje vladaju drukčiji društveni mentaliteti i zakonitosti, gdje je sve više naših sunarodnjaka rođenih i odraslih izvan domovine, sve više onih koji uzimaju strana državljanstva, a nažalost zanemariv broj onih koji se u ovakvim prilikama kane zastalno 'vratiti kući'. A i domovina i njezin iseljeni narod - jedni bez drugih su oboje na gubitku.

Što se tiće karitativnog pomaganja studenata u domovini, za informaciju je potrebno reći slijedeće: Od svibnja 1985. djeluje iz Švicarske zaklada "Fondation des etudiants croates", osnovana i zaštićena po švicarskim federalnim zakonima.
Mi osnivaći ove zaklade, njegujući kršćansku i sveopću vrednotu "karitasa" i svjesni činjenice studentskih prilika u domovini (npr. u SR Hrvatskoj samo 8 % od svih đaka i studenata ima mogućnost dobiti kakvu stipendiju ili kredit, dok nam u zemlji oko 40 % zaposlenih radi na mjestima za koje nisu dovoljno kvalificirani), željeli smo darovima plemenitih pojedinaca i institucija na ozakonjen i dostojanstven način pomoći barem kojem talentiranom i finacijski nemoćnom hrvatskom studentu. Zato nam je svima drago da je iz ove zaklade dosad pomognuto ili se još pomaže tridesetšestorici studenata i da broj darovatelja stalno raste. Ohrabrilo nas je i to što se na svim stranama i među različitim ljudima počelo ovu ideju cijeniti bez zadrške. Lani mi je netko iz vodstva Hrvatske bratske zajednice iz SAD-a rekao i ovo:
"Mi imamo isto zakladu za školovanje naših studenata ovdje u iseljeništvu, ali ta vaša zaklada je pomoć studentima u našoj staroj domovini i zato je pravi investment".

Dosad sam samo na dva mjesta čuo "prigovaranje" zbog ove zaklade i to zvući paradoksalno: sada na saslušanjima od SDB u Mostaru i od nekog čovjeka u iseljeništvu koji je izrazio sumnju da je zaklada zapravo "pomaganje Jugoslaviji". Uz sve što prvi od ove zaklade "brane" državu, a drugi misli da se zakladom država "podržava", obje linije su protiv zaklade, a u ovom slučaju to znaći da nas odbijaju od rodne grude i naroda u njoj.
Tu je dakle još jedan paradoks. Naučili smo se decenijama povremeno čitati i slušati kako je netko od naših sunarodnjaka kažnjen zbog "veze s emigracijom", a sad izgleda da se mene na ovaj način kažnjava navlastito zbog veze s domovinom. Znam da se u mnogim sredinama, civilnim i crkvenim, dobivaju potpore i nagrade za ovovrsne djelatnosti koje sam ovdje pokušao predstaviti. Daleko od toga da sam ja to u svom slučaju očekivao, ali se stvarno nisam nadao, kao ni brojni ljudi i žene koji u ovim djelatnostima sa mnom sudjeluju, da će se ovakva aktivnost sumnjićiti i ometati.

Ipak ne želim sebi priznati da je ovo sveopći trend postupanja u ovom društvu, pa se pitam jesam li ja žrtva neke birokratske vlasti ili vlasti birokracije? Jer nije nimalo zgodno kad mi se ovom vrstom kažnjavanja, bez najosnovnijeg poštivanja mojih profesionalnih dužnosti, sprijeći sudjelovanje kao predavaću na jednom međunarodnom simpoziju ili put na već odavno zakazanu turneju po Australiji. Još je gore od toga kad me ovako bez optužbe i procesa svojevoljno uklone, praktički kidnapiraju, s odgovornog vodećeg radnog mjesta, a na kojem u jednoj multinacionalnoj sredini radim za svojevrsne potrebe pet tisuća ljudi. Koga sad da pitam za osnovna prava zaposlenih, toliko isticana u službenim marksističkim sistemima? Svoje poslodavce i radničke sindikate u kapitalističkoj Švicarskoj, društvene pravobranioce radnog čovjeka u socijalističkoj Jugoslaviji, ili neku ustanovu za međunarodno pravo?! A da i ne spominjem da sam ostavljen bez ikakvih osobnih stvari, tako reći s jednim hlačama i košuljom.

Nadalje, stavljeni su u veliku nepriliku odgovorni pri BK Švicarske, BK Jugoslavije i moje Franjevačke zajednice. A sa mnom najviše su kažnjeni ljudi s kojima i za koje sam radio u HKM Bern. Sticajem okolnosti, djelovanja i službi koje obavljam, upoznao sam i upoznale su me tisuće mojih sunarodnjaka kroz ovih petnaestak godina, a i ne mali broj ljudi drugih nacija i kultura. l ne mislim da će itko od spomenutih ovakav način postupanja prema meni odobriti ili se s njim složiti. A najgore od svega je, što sam osobno i od drugih izravno iskusio, što ovakvi i slični postupci prema građanima koji dolaze iz inozemstva u posjet očinskoj kući stvaraju neraspoloženje, ogorčuju, unose za duševno zdravlje opasnu tjeskobu, odbijaju od rodne grude i slično, pa se nimalo ne treba čuditi što to sve rađa velikim nepovjerenjem ili čak gorim osjećajima prema ovoj zemlji i sistemu. Mislim se kako može biti, primjerice, tek ocu četvero djece, koji je otišao u tuđinu i komu je putnica jedini način da ih othrani, da im krov nad glavom popravi i da ih školuje, ako ga pozovu na odgovorno mjesto i počnu "uvjeravati" da određene stvari i ljude "treba znati" i "treba redi" ako želi na radno mjesto, natrag po kruh i krov i školu svojoj djeci. l čemu da se prispodobe takvi postupci i takva iskušenja? Već godinama primjećujem kako je sticajem okolnosti u mom narodu pasoš postao najpotrebnija i najtraženija knjigica, za školovane i neškolovane jednako. On je postao sinonimom za slobodu kretanja, najčuvaniji dokument, izvor straha od njegova gubitka, mogućnost za nevidljivu ucjenu, dozvola za radno mjesto, psihološki nadomjestak svega onoga što ne nalazimo u svojoj zemlji u kojoj nam je toliko toga obećano. Tako je on - gospodin pasoš - učvrstio svoj status kao potreba i onih koji ga izdaju i onih koji ga nose.

Znam da bi kao i ja i još uvjerljivije - ovo spominjem gore rečenom za potvrdu – o ovakvim i srodnim problemima naših ljudi u tuđini, mogli autentično posvjedočiti sve redom brojni hrvatski svećenici u iseljeništvu, a možda je šteta da već davno o ovome nismo počeli glasnije govoriti, javno i dobronamjerno, prvenstveno kroz dostupna domovinska sredstva javnog priopćavanja. To bi nam bila i dužnost po kršćanskim socijalnim i moralnim načelima, kako ovih prošlih dana izjaviše slovenski biskupi ističući, da je svaki član jednog naroda "odgovoran za svoj narod te ima pravo upozoriti na štetne pojave za taj narod", jer, kažu oni "narodnost je tako općenita činjenica i temeljna vrijednost da nijedna ideologija nad njom nema vlasti". Zapravo ja s ovakvog stajališta od početka pišem ovo svoje pismo.

Bilo mi je drago prije izvjesnog vremena čuti kako se prekida kazna ograničenog kretanja nekim vrlo poznatim ljudima u Jugoslaviji i kako dobivaju poslije puno godina natrag putnice. Sad vidim da ovakvo postupanje prema meni i još nekima za koje čujem (mada ni blizu nismo okarakterizirani "nepodobnima" kao gore spomenuti), odudara od tendencija općeg razvoja demokratičnosti u ovom društvu. Od vajkada ograničeno kretanje je imalo u mirnodopskim prilikama zatvorski zadah bez obzira kako to ograničavanje s pozicija određenog kruga vlasti pravdali, ili sami sebi zakonom dodijelili "diskreciono pravo" da ga se ni onome na kojeg se odnosi ne mora pravdati. Pravnost tog "diskrecionog prava" nedavno je ispitivana i na vrhu nam savezne vlasti, te dovođena u pitanje.

Pri kraju bih još htio dodati da se nisam olako odlučio napisati ovo dugo pismo. Sličnih neprilika imao sam ja i prije, ali sam strpljivo šutio, ne iz straha, već godinama se nadajući da ćemo se u ovom društvu konačno osloboditi ovakvih represivnih metoda. A možda mi je godinama i dodijalo slušati slične potuge od nekih drugih sunarodnjaka te sam kao i oni išao u posjet rodnoj zemlji s nekom prigušenom tjeskobom da nas se opet ne pozove na saslušanje, da nam ne oduzmu putnicu i da tako opet nama i našima ne pokvare taj ionako prekratki dragi susret i boravak ili još štogod gore od toga. Međutim, vidim da su još prisutne tendencije koje nastavljaju istim mjerama. Ja sam ovdje malo govorio o sebi i o svom iskustvu o hrvatskom iseljenom narodu, jer mi je on najbliži i najpoznatiji, ali pripominjem da me zabrinjavaju svi oni koji doživljavaju slične teškoće našima, bez obzira s kojeg kraja ove zemlje i planete dolazili, koje boje kože bili i u kakvim režimima živjeli.

Vama pišem, poštovani Naslovljeni, jer sam uvjeren da upozoravam na osobne i opće nepotrebne nezgode koje nikomu nikakva dobra ne donose i svima štete, i jer vjerujem i znam da ste iskreno zainteresirani za istinski prosperitet našeg naroda i svakog čovjeka i naroda. Zato Vas uljudno molim - republičke Komisije za odnose s vjerskim zajednicama: na području sam prve rođen i tamo doživljavao spominjane nezgode, a na području druge od 13. godine počeo prebivati, te onda sve naše biskupe BKJ, posebno hrvatske - da se javno i privatno zauzmete svojim zajedničkim ugledom i autoritetom, da se gore rečene nemile tendencije, mjere i metode u cijeloj državi konaćno zbace.


(Vlastoručni potpis)
Šimun Š. Ćorić
Quartiergasse 12
3013 Bern
Privremeno: Jablanovac 24
41000 Zagreb

Kopije:
Provincijaat Herc. franj. prov.
BK Švicarske
Međunarodni P.E.N.


Zagreb, 11. kolovoza '87